Dinajina svijest o pokretu

subota, 31.05.2008.

Sic transit gloria mundi

Ljubav je bila zapisana
na tvojoj stranici
u knjizi mog života,
a ti si sigurnošću svoje nesigurnosti
gazio po cvijeću
koje sam godinama njegovala za
svećanost tvog povratka.......
trgao si trnje s ruža
u hramu naših snova
i ruže danas mogu ukrasti
slučajni prolaznici
na sajmu taštine
Teško je osjetiti
u tvom kratkom disanju želju
i zbog toga sam danas
na tvojoj stranici
u knjizi mog života
zapisala..........SLOBODA


Sloboda tijelu i osjećajima

Pledoaje našem emocionalnom umu

Kada uspijemo u sebi premostiti jaz između osjećaja i razuma, uspjeli smo potisnute emocije pretvoriti u osjećaje i samopoimanjem pokrenuti procese samorazumjevanja, samospoznavanja i samoodgovornosti. Osjećaj tada postaje trajnim izvorom naše svjesne spoznaje.
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Mnogi znanstvenici su odbacili njegovu pretpostavku da nije samo razum, nego razum vođen ljudskom potsvješću gospodar ljudskih čina. Krajem stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju. Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma.
Dakle, u mojoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja.
Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima stvaranja samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli. Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost smatra jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.
Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo zraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život. Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće.
Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani od tog sindroma. Mi, djeca tog vremena, smo nesvjesno živjeli na dva različita perona, sjedili u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim tračnicama. Sljedeći odgoj i stičući obrazovanje narkotizirali smo emocije i ne spoznavajući osjećaje dopustili čistom razumu da vlada, pa tako postali oruđem tuđe volje. Zaboravili smo duüu, a duša i njena sjenka
su uvijek tu uz nas u nama i oko nas

Sjenka duše

Ljubavni ples duše i njene sjene
igra tetrijeba i ždrala
mjesec i venera
u vječnom zagrljaju božanskoga vala,
kralj nebeskih i morskih mijena
i
treperava ljepotica noći uvijek pomalo snena.

Čudesnom kočijom nebeski vranci beskrajem jezde
i milovanjem nježnim, poljubcem Boga bude usnule zvijezde.

Ostala je sama
tanane niti sjena sjene sjena sjenom krije tugu sjene,
dok
kraljica noći svlači se bez srama,
pred vrancima čudnim,
donosiocima sreće te čudesne i vječne svijetlosne mjene.

Maglovita duša, njene duše sjena stvara uvijek nove sjene
da onostrano ne ostane zaleđeno u svijesti
kao njenog srca sjeme.
Mistični i mudri ti nebeski vranci
obilježja snova, snova nove sjene,

a duše sjena

putnik je zvjezdani na zvjezdanoj cesti ka buđenju strasti dok buđenje zaborav joj nosi.
I duševnu snagu.

Um moj trepti, šapuće nam duše sjena,
vranci obuzdani, rukom srca žele duši razum vratit.

Vranci jezde granicama uma i
dušu stavljaju na vagu,
vagu koja može
dušu i tijelo u ravnoteži snatrit.

Hrabro gazim putevima straha
vranci me nose u carstvo
božjega uzdaha,
a iz srca izrasta simfonija životne krune,
srce srcem srcu
dodiruje te božanske strune
.

- 06:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 28.05.2008.

Svijest o tijelu i ljubavi

Ljubav ta čudesna droga kojom se cijeli život opijamo, ljubav boginja snova, anđeo čuvar našeg bića, pokretačka snaga našeg znanja.
Sve što u našem životu ostvarimo proizlazi iz našeg znanja o nečemu i večinu onoga što posjedujemo smo postigli znanjem. Ovo je jednostavna i suhoparna misao proizašala iz moga uma i napisana bez imalo osjećaja i poetičnosti. Opčenito prihvaćeno mišljenje je da je znanje konkretno, određeno formulama, zakonima i definicijama o nečemu.
Krenuvši u školu u kojoj nam je znanje bilo nuđeno, mi smo učili napamet i pamtili misli i rečenice, arhivirali ih nesvjesno u središtu za pamćenje, ponavljali naučeno i zapamćeno i tako iz godine u godinu, sve do kraja školovanja.
S diplomom u ruci mi smo krenuli u život i to naučeno počeli i praktično primjenjivati, a sve novo što je dolazilo u vidu informacija, preko novina, knjiga, priručnika mi smo dalje usvajali i pamtili.
Druga polovina prošlog stoljeća je za nas nekako prošla u znaku napretka i uvijek novih dostignuća, dokaza i definicija o nečemu što je kratko vrijeme bilo novo i nepoznato, a onda dokazano i definirano jednostavno je prihvaćeno i korišteno.
Godinama nadograđujemo znanje, slijedimo nove trendove u muzici, čitamo najnovije bestselere, pratimo događanja u svjetskoj politici, uživamo u dobrobitma proizašlim iz besprijekornog rada ljudskh umova, divimo se dobitnicima Nobelove nagrade na području fizike, kemije i medicine, živeći u uvjerenju da su njihovi mozgovi genijalniji od našega.
Pišući ove retke u meni se budi moj emotivni um, onaj dio mene koji sam, prolagođavajući se zakonima zajednice u kojoj sam rođena, godinama pripitomljavala u sebi. Na poslu, a onda i u privatnom životu sam, poučena iskustvima svojim i tuđim, počela sakrivati suze, obuzdavati smijeh, bjes, ljutnju. Postala sam ponašanjem i manirama slična drugima, ne više svoja.
Mi, generacija druge polovine prošlog stoljeća, smo se upustili u avanturu života vjerujući da nam je sve dostupno i jasno, a da nam znanost i tehnologija određuju put koji trebamo slijediti. Jedno ipak nismo primjetili, pripitomljavajući emotivni um u nama, mi nismo osjetili da je umjesto Sofije, majke mudrosti nad nama zavladao Mercur, otac trgovine i počeo usmjeravati naše puteve.
To je bilo vrijeme kada se nije imalo o čemu filozofirati, gotove činjenice proizašle iz brojki i slova su određivali naše postojanje. Mi, nekadašnji učenici, djeca puna čuđenja i znatiželje u sebi, smo postajali liječnici, stomatolozi, inžinjeri, arhitekti, ekonomisti, mikrobiolozi, fizičari, psihijatri, profesori književnosti, zemljopisa ili povijesti, kineziolozi i kineziterapeuti. Svoje nekadašnje zainteresiranosti smo pretvorili u profesije kojima smo počeli izgrađivati svoje egzistencije u velikom širokom svijetu.

Godine su se redale, mi smo se budili, odlazili u kupaonu, pili prvu jutarnju kavu, odlazili na posao, riješavali probleme i postavljene nam zadatke, vraćali se kući, ručavali i večeravali, gledali najnovije vijesti na TV, odlazili u teatar, kino ili otvaranje izložbi poznatih slikara, promocije novih knjiga. Život je postajao upravo ono što smo željeli, naša novčana sigurnost nam je omogućavala da slijedimo Mercura i kupujemo stanove, automobile, odjeću i obuću, da odlazimo na putovanja. Naš mozak je bez puno uloženog truda djelovao svojim ustaljenim ritmom, mi smo i dalji pamtili i sjećali se, nadograđivali znanje, širili obrazovanje da bi obstali u poslu kojim se bavimo. Naša tijela su funkcionirala onoliko koliko je bilo potrebno da možemo ustati iz kreveta, otići u kupaonu, popiti prvu jutarnju kavu, otići na posao............ Mi se godinama nismo upitali kako je moguće da to naše tijelo, bez imalo uloženog truda, jednostavno obavlja sve postavljene mu zadatke.

A onda iznenada, za mnoge neočekivano, se počelo ponovo filozofirati jer su se i veliki umovi našli pred nerješivim zagonetkama i tajnama o nastajanju ljudske svijesti i spoznaje, ulazeći sve dublje u svojstva materije postajalo je jasno da je i veliki dio prirodnih zakona za nas nepoznanica. Mudrost kao da je ponovo ušla u modu i ona danas dotiće naše misli i naša osjetila. Tako tvrde istraživači javnog mnijenja.
Dvadeset i prvo stoljeće je pored ostalog ponovo naznačilo, već pomalo zaboravljene, puteve u znanosti. Fenomenologija ljudskog uma je disciplina filozofije koja proučava pojavnosti u našem tijelu proizašle iz djelovanja naše svijesti o njemu.
Dali smo mi uopće spremni za ponovno mudrovanje, koje smo godinama omalovažavali, smatrali staromodnim i davno prevaziđenim oblikom razmišljanja?
Mudrost izvire iz svih mogućih izvora, koje vođeni stečenim znanjem, razmišljajući i osjećajući možemo u sebi samom i otkrivati.
Josip Sirijac je 190. prije Krista napisao :" Vino i muzika raduju naša srca, ali još više ih raduje ljubav prema mudrosti."

Ljubav ta čudesna droga čini od nas mudrace.

O mudrosti tijela se u zadnje vrijeme sve više piše, filozofija tijela nam dolazi servirana u mislima dalekih istočnjačkih filozofa. Možemo li, bez obzira na mišljenje istraživača javnog mišljenja, ne mudrujući sami, prihvatiti mudrost nekih dalekih naroda i živjeti je kao svoju?

Da li nam je to potrebno?
Konzumirati tuđu mudrost je puno jednostavnije, nego vjerovati u svoju, a ona je tu, u nama je jedan od njenih bezbrojnih izvora. Puno je lakše otići na tečajeve Yoge ili Taichy-a i prepustiti se tuđim mislima, nego početi misliti i tako osjetiti mudrost vlastitog tijela. Da to učinimo počeli bi živjeti i svoju mudrost, jer mudrost istoka tako i tako ovdje u ovom našem svijetu nemožemo živjeti. Mudrovanje nije talent i nije obdarenost samo nekih, to je sposobnost svakog od nas.
Nažalost sama riječ mudrovanje, u našem jeziku zvuči omalovažavajuće. Onaj tko dobije nadimak mudrac ili onaj koji mudruje u društvu nije ozbiljno shvaćen. To je zbog toga jer kolektivno izmjenjivanje misli, kao što se to nekada radilo u takozvanim cirklima /kružocima/, više nije u modi.
Ja sam se, potaknuta promjenom obrazaca u znanosti, počela ponovo čuditi i pitati kako je moguće da igrajući tenis pogodim lopticu koja juri nevjerovatnom brzinom prema meni, a ja pri tome imam samo nekoliko sekundi vremena da rukom reagiram na njen dolazak. Kako je moguće da razgovarajući dok vozim automobil, reagiram na kočenje automobila ispred mene ili kako je moguće da hodajući gradom punom buke mogu s nekim razgovarati o nekoj ozbiljnoj temi, kako mogu rezuckajući luk u kuhinji slušati vijesti na radiju, perući prozore uživati u muzici sa kasetofona.
Čudeći se ja sam osjetila da je moje tijelo čudesna mašina kojoj sam godinama posvećivala premalo svjesne pažnje. A onda se jednoga dana dogodila ljubav, čudesni anđeo čuvar se krio u očima boje sna i godinama meni bio nevidljiv.

Novi milenijum nam je otvorio vrata novih mogućnosti, spoznavajući sve više djelotvornost našeg mozga i snagu našeg uma. To su tvrdanje iz kojih zaključujem, da je moj um jedinka koja samu sebe organizira vječnim i neprekidajućim protokom energije mojih misaonih mogućnosti i da je svaki čovjek kao svjesno biće unikatan i neusporediv i da je njegovo tijelo nepoznanica za svakoga drugog osim za njega sama.
Zar to nije izazov za svakoga od nas da razmišlja o sebi i razvija svoju mudrost, pa da onda pokuša svjesno otkriti, spoznati i usavršavati mudrost svoga tijela. To je mudrost koja izvire iz naše svijesne spoznaje i nju bi trebali slijediti.
Sada se postavlja pitanje gdje se nalazi taj još ne otkriveni izvor naše svjesti?
Možda je to uistinu onaj anđeo čuvar u nama kojemu se kao djeca molili?

Možda se nalazi među zvjezdama ili je skriven u još ne razjašnjenim djelovanjima našega mozga?

Mozak to sam ja zatvorena u svijetu svojih istina, mozak to si Ti, to ste svi Vi svatko u svome svijetu.
Izvan našeg mozga ne postoji ništa više, mislim čitajući o novim dostignućima u ispitivanjima djelotvornosti mozga, a moji davno potisnuti osjećaji se ponovo bude u meni.
Osjećam sukob mog misaonog i emotivnog uma, ali izvan nas postoji veliki široki svijet, brda i doline, oluje i prolomi oblaka, mjenjaju se godišnja doba i prolaze drugi ljudi.
Da to je istina, ali bez titraja u ćelijama našega mozga mi to nikada nebi spoznali, bez električnih titraja naših neurona, poetično nazvanima malim leptirićima naše duše, mi nebi stajali objema nogama na zemlji i nebi bili usidreni u do nedavno vjerovanu čvrstu materiju naših tijela. Naše postojanje, naše djelovanje, naša spoznaja i svijest mogu jedino biti objašnjeni razvojem znanja o postanku i nastanku živih, bioloških sustava.
Svako drugo objašnjenje našeg postojanja na ovoj planeti i u ovom vremenu graniči sa ezoterikom i religijom. Bez djelovanja nekih ljudskih mozgova nebi bilo ni ezoterike ni religije, čiji predstavnici nas uvlače u ovisnost i pripadanje nekim njihovim smjerovima, obuzdavajući u nama svijest o tijelu i pokretu.
Čvrste živuće materije nema, tvrde danas veliki umovi, pa se djelovanje našeg tijela i nastajanje naših pokreta može objasniti jedino u odnosu na okolinu u kojoj živimo i u vezi sa zadatcima i problemima koje svakodnevno moramo rješavati. Prilagođavajući se promjenama u okolini i usavršavajući svijet u kojem živimo mi ipak često zaboravljamo na usvršavanje našeg nestabilnog i promjenjivog tijela i pokreta, koji se vođeni savršenim djelovanjem našega mozga, već desetljćima održavaju na razini onog nasljeđenog u nama.

Rat svjetova se nastavlja. Sofija majka mudrosti i Merkur otac trgovine se sukobljavaju na bojnom polju naše svijesti, a anđeo čuvar bdije nad našim snovima.
Svijest o tijelu, izraz naše ljubavi prema njemu je Sofijin poziv našoj svjesnoj spoznaji, anđeo čuvar na vratima našega srca, tihi šapat i poziv na ulazak u labirint zrcalnih neurona u našoj glavi, u svijet misaonih slika o sebi samome i svom svjesnom postojanju, poziv na ljubav koja se možda zrcali u očima boje sna.

- 05:19 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.05.2008.

Misaone slike i 4- D samomobilizacija

Napisala sam i uz pomoć izdavačke kuće Kapitol iz Zagreba objavila knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta".
Stvarajući okvire za razvijanje metode umijeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta:


Svijest o pokretu u dimenziji njegovog poimanja.
Svijest o pokretu i emocionalni izraz
Svijest o pokretu u dimenziji svijesti o tijelu.
Svijest o pokretu i prostoru, u dimenziji vremena

Umjetnici renesanse su nam u pravom smislu otkrili perspektivu i time omogućili svjesni doživljaj treće dimenzije.
U baroknim skulpturama smo se sreli sa doživljajem i izrazom ljudskog pokreta. Einstein nam je dimenzijom vremena promjenio odnos prema prostoru, a kvantna je teorija otvorila nove mogućnosti spoznavanja sebe samoga i odnosa između mozga kao ustroja i uma kao procesa.Tako obogaćeni znanjem, onih koji su bili prije nas, možemo pronaći i osjetiti mjesta unutar tijela gdje se smjestio naš utjelovljeni um, mjesta u kojima su zatomljene mogućnosti stvaralaštva, pa budeći ih, doživjeti četverodimenzionalnost naših pokreta, spoznati mnogostranost naše samosvijesti i naše spoznaje pa tako u osobnom vremenu osjetiti dinamiku svojih pokreta i svoj ritam, a onda ljepotom pokreta osmisliti svoje djelovanje u svijetu u kojem živimo.
Tek kada svjesno spoznamo postojanje u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, možemo osjetiti lakoću postojanja, iz koje, u nama samima, umjeće pokreta samo od sebe raste.

Misaone slike

Moje misaone slike su predočavanje mojih sjećanja i pamćenje mojih razmišljanja. Sve što sam u životu vidjela, svjesno spoznavala, zamišljala i željela ostalo je pohranjeno u podsvjesti, preobraženo u pritajenu energiju čije djelovanje mogu, kada poželim, mišlju ponovo pokrenuti i pretvoriti u sliku.
Želja za umijećem pokreta je misaona slika koju jasno vidim mojim umom, slika koja u meni budi spoznaju ljepote nekog novog osjećanja koje se iz kranje točke zlatnog reza, točke prividnog smirenja, širi tijelom. To je točka u kojoj se grle želja i san. Tada gledam očima utjelovljenog uma i pozdravljam izlazeće sunce, slušam simfoniju boja, osjećam polet u svježini dana u kojem se budim i vidim kristalno jasnu sliku mog istinskog postojanja u univerzumu.

Stojim pod suncem i mislim prostor, naslućujem sebe u njemu i on se sljubljuje s mojim mislima, postaje titrajuća energija, prostor koji istovremeno jest i nije. On je vjetar u mojoj kosi, toplina na mojoj koži, svjetlo u mojim očima, simfonija univerzuma u mojim ušima. Ja i prostor oblikujemo cjelinu, u kojoj se isprepilće sklad njegovih oblika sa skladom mojih pokreta. Osjećam dinamiku pokreta ritmom titraja energije iz koje, obasjan suncem, nastaje kristal, znak izjednačenja materije i energije. U toj blještavoj rešetki na čijim čvorovima se taloži, u materiju prebražena energija, prepoznajem obrise moga tijela, osjećam u sebi ujedinjenje postojanosti i dinamike, nepromjenjivosti i promjenivosti, misli i pokreta. Pod sjajem sunčeve svjetlosti, iz poezije mojih misli i ljepote sna, moje tijelo izrasta u pentagram, idealno Pitagorino geometrijsko tijelo zatvoreno u prozračnu Platonovu kuglu, njegovu sliku univerzuma.

Moje trodimenzionalno tijelo se u svojoj kinesferi pokreće i postaje multidimenzionalna čestica univerzuma. Ona titra valovima misli koje mi šapuću glasom istine:
"Pronađi u sebi točku iz koje sve kreće i spoznaj da je to krajnja točka zlatnog reza, oči božje, atom tvoje svjesne spoznaje, Aleph, aktus purus, polazna točka i pokretač evolucije. Ona je u tebi, u meni, u nama. Ona nije samo obilježje savršenosti građe ljudskog tijela. Ona je središte tvog, mog, našeg utjelovljenog uma. Tek kada ju spoznaš, pokret postaje poezija tvog misaonog "Ja", poezija kojoj emocionalno "Ja" dodaje osjećaj za pokret, koja širi granice čistog razuma, postaje dio tvog bića, nastaje, djeluje i traje u tebi kao tvoja životna energija. Poezija pokreta je sloboda i budućnost tijela smišljena tvojim mislima, ostvarljiva voljom tvog utjelovljenog uma. Tvoj um pokretom oblikuje tijelo, ostvaruje ljepotu postojanja, novi život pun novih pokreta. I život više nije samo djelovanje nego postaje sjen i san, zamisao prostora, neograničena cjelina pokreta, kinesfera tvog tijela koje titranjem gubi težinu. Iz svakog novog pokreta struji snaga, nezaustavljiva rijeka nastajućih oblika."
Taj glas istine je pozdrav izlazećem suncu, himna umijeću pokreta i misaona slika jutra u kojem se budim puna odsanjanog sna o tom umjeću. Sunce me tada hrani energijom dobrog raspoloženja, moje tijelo se smije i ja se smijem snjim. Vraćam se maštanjima iz kojih u mojim mislima nastaju nove slike.
Moje tijelo postaje Alisin svijet zrcala. Sunčeve zrake, dodirujući moje misli, se lome i osvjetljavaju mi put ka ostvarenju umijeća pokreta.
Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iz spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, stringsa, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu mojih misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.
Vidim materiju sna, iz koje kao lava sukljala moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag moje prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem moje uspravno tijelo u pokretu. Moj utjelovljeni um je sunce moga univerzuma. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja. Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.
Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. Izrazi njegovih lica, u zrcalima, se mjenjaju. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj materiji koju nazivam tijelo.
Radeći na svom držanju, ispitivala sam i otkrivala do kuda sežu granice izvedivog pokreta i stvarala uvijek nove misaone slike. Otkrivši prepreku u tijeku pokreta zaustavljala sam misao na toj slijepoj točki mog uma i pitala se zašto je to tako. Odgovor se uvijek krio u nedovoljnom poznavanju tajnovitog svijeta moje senzomotorike. Shvatila sam da je taj svijet još uvijek nedotaknut mojom samoosjetilnosti i samoosjećajnosti.
4-D samomobilizacija je metoda kojom sam uspjela ući u svijet iza moje svjesti o tijelu, utonuti u sebe samu otkrivajući zatomljene mogućnosti moga uma. Shvatila sam da je moj um snažniji od velikog sunca, da je čovjek vođen svojim umom močniji od zvijezda, a čovječanstvo sjedinjeno mudrošću svojih umova močnije od univerzuma. Vrijeme je postalo dio mene, izrastalo je iz mojih misli i mojih osjećaja o njemu i postajalo moja 4- D misaona slika pokreta.
Vraćala sam se vrelu svjesne spoznaje među bisere koji su se slagali u mom utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga. Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi. Misao dotaknu sedef i u unutrašnjosti, "onog" tajnom obavijenog duševnog stanja, zasja biser moje biti. U njenoj dubini vidjeh skriveni izvor energije iza kojeg je bilo isušeno korito pokreta.

Misaone slike su ideje o svjesnoj spoznaji različitih prostora u mom tijelu, njima ja spoznajem geometriju tijela i pokreta.
Učeći anatomiju držala sam modele djelova ljudskog tijela u rukama, izvodila pokrete glave, kralježnice, ramena, šaka, zdjelice, kukova, koljena i stopala prema redosljedu napisanom u knjigama. Proučavajući metode kinoetologije i ideokineze sam shvatila da je to što sam onda sticala bilo teoretsko znanje o mehaničkim pokretima, nepokretne mase, koju sam ja pokretala mojim rukama. Model bilo kojeg zgloba nema svoj ritam, a anatomija pokreta je samo redosljed pretpostavljenih kretnji bez unutarnje dinamike. Shvatila sam da idealno držanje, opisano u anatomskim knjigama, nije stvarnost ni mog ni pacijentovog tijela. Tek povezujući naučenu anatomiju pokreta sa misaonom slikom kugle i pokretom ostvarenim skladom njenog prostora, oživljavala sam u sebi tri dimenzije zglobova, spoznavala dimenziju vremena u njegovom ritmu i trajanju i moja svijest je postajala četverodimenzionalna. Tako se u meni rodila ideja o 4- D samomobilizaciji koju sam počela primjenjivati i u praksi s mojim pacijentima. Moje ruke su postajale produžetci mojih misli mojih osjećaja za pokret i ja sam dodirivajući tijela pacijenata pokušavala u njima probuditi osjećaj i svijest za njihove pokrete. Metoda Manu propria kineziterapije se počela kristalizirati u mojoj glavi.
Dinaja.com


Ideokineza

Ideokineza je misaona gimnastika, metoda koja nema strogih pravila i gotovih uzoraka. Tek kada smo u pamćenje pohranili misaone slike o djelovima tijela i svijesno spoznali njegovu dinamičku anatomiju možemo početi sa oblikovanjem ideja, pokretnim misaonim slikama. U kori velikog mozga već samom zamisli pokreta nastaju motoričke karte. Misleći pokret mi sami ucrtavamo nove uzorke koje mozak pamti i po kojima oblikuje pokret. Sjedinjenjem svjesti o pokretu i njegovog u mozgu pohranjenog uzorka spoznajemo kakvoću pokreta.


Krivo izveden i nedjelotvoran pokret je znak manjkavosti našeg svijeta ideja. Pokret, koji postaje poezija misli, je dobro zamišljen. Konačni cilj ideokineze je usavršavanje uputa koje, misleći pokret, šaljemo u središnji živčani sustav. Igrajući se pokretom možemo ga misleći zaustavljati, iznova misaono pokrenuti, preobraziti u novi još ljepši i svrsishodniji oblik. Slijedeći svoje ideje mi ulazimo u svoj misaono- osjećajni labirint i spoznajemo četverodimenzionalnost svog postojanja. 4-D samomobilizacija je put ka pretvaranju ideja u savršensvo svakodnevnih pokreta. Da bih mogla o tome pisati morala sam taj put preći sama. Ulazila sam u tajanstveni svijet mojih zrcalnih neurona i tražila sebe oslikanu u kristalima moga utjelovljenog uma. Kristali su treperili vječnim plesom mojih misli i postajali osjećaji koje sam pamtila. Mali čovječuljak u mojoj glavi, Homunkulus mi se smješio i pretvarao moje osjećaje u ritmičke pokrete moga tijela.

Držanje mog tijela proizašlo iz ritma i dinamike mojih pokreta je za mene dobilo drugačije značenje. S vremenom sam spoznala da ono nije stanje, na koje sam se na početku prisiljavala, nego da je postalo proces koji se, u mom tijelu, počeo odvijati, obnavljati, razvijati i trajati. Osjetila sam da sam ja sa mojim utjelovljenim umom promatrač i uvijek u središtu tog procesa.
Moj svijet se počeo mjenjati. Tijelo je jutrom raslo iz točke prividnog mira i postajalo svakim novim trenom drugačije. Dinamika kojom sam oblikovala kristalno jasna ustrojstva novonastajućih pokreta je prelazila u moj dnevni ritam, a tijelo je iz trenutka u trenutak oblikovalo u svom prostoru drugačiji kristal.
Ljepotu plesnog pokreta, rado učimo, kopiramo tuđi korak, oponašamo ritam, s vremenom osjećamo osobni ritam i dinamiku, počnemo lijepo plesati i taj korak ne zaboravljamo. Tako je ples ušao u područje naše kulturne evolucije.

Iz jednog oblika plesa se prelazilo u drugi, otvarane su niše za uvijek nove varijacije. Sjetimo se samo virusa Rock-end-Rolla ili Twista. Oponašali smo izvore, ali je svaki od nas na plesnom podiju imao svoj, prepoznatljivi stil. Taj stil imamo i danas, četrdeset godina kasnije, isti stil, isti ritam, uvijek ista dinamika, samo s nešto manje izdržljivosti. Počeli smo misliti ekonomičnije, ali osjećaj za ples koji se jednom razvio u nama, ostaje u nama, tijelo pamti zajedno s mozgom, taj osjećaj postaje dio naše osobnosti, dio našeg pokreta, prešao je u gene koje ćemo predavati dalje isto kao što smo neke evolucijom nasljedili.



4- D misaona tjelovježba

Da bi stvorili dinamičnu sliku cijelog tijela možemo krenuti od zamišljanja atoma i njegove vječne dinamike.

Sve nama danas poznato sastavljeno je od atoma i praznine, koja im omogućava vječno gibanje. Znamo i to da praznog prostora nema pa je praznina između atoma ispunjena energijom koja se oslobađa njihovim gibanjem. Sam atom se održava gibanjem njegovih dijelova oko jezgre. Atom nije čvrsta materija, on je gibanje, ritam i dinamika. To je osnovna ideja za svjesno doživljavanje dinamike u tijelu.
Stvorimo li dinamičku sliku modela atoma kao slikovit izraz tijela, ona postaje slična minijaturnom modelu sunčanog sustava. Kod atoma je središte jezgra, kod sunčanog sustava sunce, a kod tijela zdjelica, spremište naše životne energije, oko koje se ostali dijelovi raspoređuju u kružnicama, elipsama, valovima i spiralnim zavojima.
U takvoj misaonoj slici naše tijelo postaje univerzum u univerzumu, a mi ujedinjeni u tijelu, stopljeni s univerzumom, slijedimo prirodne zakone koji nas stvaraju.


Sjetih se Vitruvia i Leonardovog čovjeka u kvadratu i njegovih pokušaja da kvadrira kružnicu. Do danas znanstvenicima to matemaičkim putem nije uspjelo. Leonardo da Vinci je svojim skicama pokušao dokazati da čovjek svojim tijelom i svojim pokretima rješava tu vječnu matematičku zagonetku. Čovjek pokret i univerzum su jedno. Proizašlo iz zakona Božjeg, slijedeći spiralnu dinamiku zlatnoga reza čovječje tijelo u pokretu doista kvadrira kružnicu i svojim ritmom postaje četverodimenzionalno.

Dinaja.com

Tijelo, slično univerzumu, širi svoj prostor našim zamišljenim pokretom. Zdjelica, svjesno spoznata kao uporište, hrani pokrete i omogućava nam sigurnost njihovog izvođenja. Iz nje izlazi životna energija, kao svjetlosni val i ostavlja trag spirale u prostoru tijela. Kralježnica u svojoj spiralnoj dinamici postaje svjetlosni put do neke daleke zvijezde. Ta daleka zvijezda je glava, koja u svojoj dinamici lebdi nad fontanom svjetla, ruke spiralna magla mliječnog puta, a noge dva zvjezdana traga na ljetnom nebu. Tijelo u takvoj misaonoj slici postaje titrajuće očitovanje naše životne energije.

- 11:14 - Komentari (2) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !