Dinajina svijest o pokretu

nedjelja, 29.11.2009.

Maya i iluzja ivanjskih vatri......

Žute dunje

Voljelo se dvoje mladih
šest mjeseci, godinu
kad su htjeli da se uzmu, da se uzmu aman, aman
dušmani im ne dadoše

Razbolje se lijepa Fatma
jedinica u majke
poželjela žute dunje, žute dunje aman, aman
žute dunje iz Stambola

Pođe dragi da donese
žute dunje Carigradske
al' ga nema tri godine, tri godine aman, aman
nit' se javlja, niti dolazi

Dođe dragi sa dunjama
nađe Fatmu na nosilima
dvjesta dajem spustite je, trista dajem otkrijte je
da još jednom Fatmu ljubim ja



U ovom čudesnom svijetu iluzija postoji jedna, naizgled samozatajna maya i jedna uzdrhatala duša koja se krije iza imena ivanjskih vatri. Nažalost one iz svog orlovskog gnjezda, bez znanja što su to ilizije, pišući o iluzijama, čini mi se svijesno, ubijaju iluzije onih koji žive svoje iluzije i u njihovim životima ostavljaju trag svog nesretnog postojanja, trag izrastao iz iluzija njihovog nepostojanja u iluzijama svijeta iluzija iluzijama koje svakodnevno trepere ovim virtualnim svijetom.

Te lažne iluzije nazivam maya i iluzija ivanjskih vatri, jer one sjedinjene prosipaju safirasti sjaj nekog neobrazovanog svijeta, nekog svijeta bez ljubavi, u srcima čovjeka nepostojećeg svijeta. Osjećam da tajnovitost iluzije ivanjske noć ne zna što su to snene iluzije u iluzijama onih koji iluzijama udahnuše dušu. Iluzijama, svojih lažnih iluzija, sjedinjene sa safirastom hladnoćom življenja bez ljubavi, ta nestvarana iluzija čak dotiče i dušu jedne divne iluzije koja nam je svojim glasom, u vremenu poezije ruža, svima poklanjala iluzije.
Pimpek, Davorin Popović, čovjek iluzija o jednoj stvarnosti koju nije uspio doživjeti jer je slijedeći iluzije svoje duše odlepšao u iluzije u koje je cijeli svoj život vjerovao. Sjećam se kafića u kojem smo u vremenu oluje ruža kafenisali, pjevušili s njim pjesmu "Žute dunje" i vjerovali u snagu iluzija koje smo snagom srca tada i živjeli.
Prvi puta u životu osjetih strah, začuh tonove njegova glasa u glazbi koja nema nikave veze sa njegovim iluzijama.

Probudih se uklještena u čeličnom zagrljaju maye i lažnom sjaju uzdrhtale ivanjske vatre, u zagrljaju koji guši, ubija san, san koji pokušava biti snena maya u plamenim jezicima ivanjske vatre. Osjetih koliko bolno može biti buđenje u lažnom zagrljaju lažnih iluzija. A nestvarne iluzije, skrivene u snovima iluzija istinskih sanjara, prosipaju prah koji zvijezde beskraja nisu dotaknule, jer se maya o ivanjskoj vatri izgubila u mržnji, grubostima, osveti i nepostojanju nesretnih duša. Jedna drugoj potvrđuju svoje nepostojanje, kafenišu sa iluzijom iluzije istinskog postojanja, a osjećam da nisu osjetile da iluzija živi tek u srcima onih koji znaju živjeti svoje iluzije.

- 16:28 - Komentari (5) - Isprintaj - #

subota, 14.11.2009.

Univerzum uma

naš utjelovljeni um

Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno u tebi"

Friedrich Nietzsche

Što je naš utjelovljeni um?
Jeli on prostor ili energija?
Ako je prostor, gdje se on nalazi u našem tijelu?
Ako je energija, gdje joj je izvor?

Poimanje i definiranje materije i prostora se stoljećima mjenjao, kao što su se mjenjali uzorci u prirodnim znanostima. Činjenica da čvrste, osjetilne materije nema je uvjetovala i promjenu definicija pojmova prostor i vrijeme.

Novonastale zakonitosti u fizici su materiju, prostor i vrijeme ujedinile u jedinstven proces održanja energije i njenog prelaženja iz jednog oblika u drugi.
Naš utjelovljeni um, to sveto trojstvo svakodnevice, je naša duša, naša energija, on u svakom trenu iznova nastaje prelaskom njenog izvornog oblika u neki novi i na koncu u našu životnu energiju, postaje svijetlo naše spoznaje i potstiče nas na samostalno razmišljanje o njemu.

Naš utjelovljeni um uzročnik svih naših djela i on nam nesmije ostati nepoznanica.
Spoznaja o posjedovanju utjelovljenog uma je svjetlo koje obasjava naša duševna i fizička stanja, postaje naša nova strana svijeta, naše vrijeme. Tu novu, samo našu stranu svijeta spoznajemo neovisno o vanjskim i unutarnjim osjetilima, kojima osjećamo glad, žeđ, strah, umor, čežnju, ljubav, napetost i opuštenost mišića i bilo koju vrstu boli.

Naš utjelovljeni um, u kojem su sjedinjeni naše

misaono,
emotivno i
egoistično "Ja",

je podloga iz koje izrasta svijesnost koja nam omogućava svjesnu samospoznaju i spoznaju svih ostalih procesa u našem tijelu.

Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.

Uspijemo li, koristeći se svojim egoističnim umom, sjediniti razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti i dopustiti mu da postane dio nas, kao ruka, noga, srce ili mozak, dragulj koji ćemo mislima dalje brusiti.
Dokaz o postojanju utjelovljenog uma su ljudi koji su nesretnim slučajem ili bolešću izgubili ruku ili nogu. Amputacija ekstremiteta je kirurški zahvat, odstranjivanje dijela tijela, ali sjećanje na ruku i nogu se ne može amputirati, sjećanje ostaje u utjelovljenom umu, često jako neugodno sjećanje. Odstranjene ruka ili noga bole, jako neugodno bole. Utjelovljeni um, naročito njegov egoistični dio ucrtava put ka oslobađanju od tog neugodnog sijećanja.

Spoznavajući taj dragulj u sebi širimo granice uma i napuštamo labirint u kojem sami sebe tražimo.

Želim ti "sreću" i "zdravlje" su dobromanjerno izgovorene želje koje nam nitko do nas samih nemože ostvariti.

Skriveno u univerzumu našeg utjelovljenog uma, naše misaono, emotivno, egoistično "ja", to osnovno trojstvo našeg postojanja nas svakoga dana nečujno poziva na "Slavlje osjetila".

Oslušnimo svoj unutarnji glas, u univerzumu umno- osjetilno- osjećajnoga u nama svira orkestar simfoniju našega života.
Tu u dubini našeg stvarnog postojanja spava i "luda", obrazovani mudrac na vratima naše podsvijesti koji reprezentira snagu našega uma, luda je u isto vrijeme i simbol za smjeh koji s ničim nije povezan ali povezuje sve.

Uđimo u svijet naše duše i u beskraju univerzuma našeg utjelovljenog uma prepoznajmo sva svoja lica,

ozbiljno misaono "Ja",
često zabrinuto emocionalno "Ja",
pravilima odgoja zaboravljeno egoistično "Ja"

to, često zrelošću, potisnuto nasmješeno lice djeteta u nama.

Dok sam bila djevojčica dobila sam na poklon "Spomenar", to je ona lijepo uokvirena bilježnica u koju su nam prijatelji upisivali svoje misli i želje, koje još uvijek pamtimo i po njima se sjećamo prijatelja iz djetinjstva.
Na početnoj strani te "bilježnice" želja je deda napisao:
"Budi uvijek djete veselja i sreće, jer što više rasteš i brige su veće."

U našem utjelovljenom umu, se krije sveto trojstvo našeg istinskog postojanja u trenutku.

- 08:04 - Komentari (2) - Isprintaj - #

utorak, 10.11.2009.

Sindrom nedostatka sreće.

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.


Tin Ujević


U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna u poeziji velikih poeta i u Freudovim studijama, kojima je on, razvijajući metode psihoanalize, pokušao razbiti monopol čistog razuma i dokazati da strahovi proizlaze iz neproživljenih, zatomljenih osjećaja, da strahovi izrastaju iz izvora koji se krije u dubini osamljenog srca, u dubini sante leda koju ti jadnici ne osjećaju u sebi.

Krajem stoljeća je razvoj tehnologije omogućio istraživačima ljudskog mozga otkrivanje mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja koje su dokazala da su procesi nastajanja misli i osjećaja usko povezani. Na zaslonu skenera je postalo vidljivo pa tako i dokazljivo tko u sebi nosi taj zaleđeni dio sebe samoga, tko naginje patološkim stanjima duše.

Lutam ovim virtualnim svijetom i čitam mnoge stručne članke o patologiji ljudske psihe i u komentarima, paušalne osude o tuđim osobnostima, čitam osude, prepoznajem strahove onih koji pišu te nesuvisle rečenice. Postavljanje paušalnih dijagnoza je, u današnjem vremenu, opasno oruđe neobrazovanih umova. Danas kada je svaka, pa i najmanja promjena, u patologiji djelovanja ljudskog mozga i u izlučivanju hormona i neurotransmitera dokazljiva, dokazuje koliko se nestručnih osoba bavi problemom ljudske psihe, tog najosjetljivijeg dijela ljudskog bića.

Danas proglasiti nekoga paranoidnim, shizofrenim, depresivnim, bez da ga se pregledalo na svim nivoima negova tijela je krajnje neodgovorno i dokazuje ignoranciju, ono drevno srednjevjekovno neznanje tadašnjih inkvizitora.

Moderni inkvizitori nemaju moć osude na smrt, ali služeći se nestručnim metodama lječenja, osuđuju čovjeka proglašavajući ga psihopatom bez dijagnostičkih dokaza.
Inkvizitori na internetu su često osobe bez lica, osobe koje se kriju iza nekog nicka, osobe koje za svoje izjave nisu odgovorne jer one djeluju iz svog neznanja, iz svog uvjerenja i to ponekad iz svog povrijeđenog ega, a često tek vjerujući da čine dobro.

Što znači činiti dobro? Kako može biti dobro djelo koje proizlazi iz nekonstruktivne diskusije, iz pristranosti ili želje za bojkotom nečijeg postojanja u virtualnom svijetu?

Ljubav je osnovna energija iz koje izrastamo i krećemo na ovo dugo putovanje nazvano život. Čovjek to, golo i za život nesposobno, rođeno živo biće upija ljubav milovanjima, šapatima, osmjesima majke i oca, srcem pamti šaputanja i pjevušenje uspavanki i nesvijesno izgrađuje riznicu punu najvrijednijih osjećaja, koje kasnije u životu obnavlja i nadograđuje. To malo nejako biće odrasta u okrilju ljubavi, pamti toplinu glasa prvih uspavanki i sjeća se svojih dječjih snova. Odrastajući u okrilju roditeljske ljubavi u njemu se sjedinjuju anima i animus, te čudesne drevne suprotnosti iz kojih izrasta zdrava osoba, osoba koja cijeli svoj život ostaje dijete veselja i sreće.
Ljubav je emocija koja se danas smatra važnim faktorom i sudionikom u razvoju čovjekovog uma, emocija koja je nedjeljivi dio njegovog "čistog" razuma, osjećaj koji je pokretačka snaga njegova života.
Dakle, po toj teoriji u našoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja, ljubav je branioc i hranitelj naših duševnih stanja.
Emocija ljubav preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije, spriječava nastajenje entropije i kaosa u glavi. Taj osjećaj, danas, znanost ubraja u jedinice za mjerenje ljudske kreativnosti.
Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo izraziti riječima. Mnogi, nažalost ne poznaju ljepotu osjećaja ljubav jer ga se boje, jer ga suzbijaju u sebi, jer lažu sebe i druge.
To je onaj drevni Freudov put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.

Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće. To je sindrom iz kojega su izrasle teorije o energetskim vampirima, o kradljivcima tuđe sreće i tuđih snova.

Čovjek koji u sebi ne osjeća ljubav izrasta u nepovjerljivu, prestrašenu, nesigurnu osobu, osobu koja se boji svake kritike, osobu koja u svakom neslaganju sa njenim mišljenjem vide energetskog vampira, a ne shvaća da se iz njhene tužne duše nema što ukrasti, da je njena duša zatrovana strahovima i nepovjerenjem, otrovom koji je drži u vječnoj napetosti i stanju vječne samoobrane. Takva osoba traži uvijek krivca, za svoje strahove, tuge i nesretna stanja, izvan sebe i nažalost često i pronađe nekog neprijatelja koji joj želi nauditi, nekog "energetskog vampira" koji joj krade sreću, misli, stihove, identitet.

Danas nas znanost uvodi kroz porte naše duše u dubinu istinskog postojanja, dovodi nas do one duboko skrivene sante leda u nama samima i uči nas kako da postanemo ledolomci i prestanemo biti samo ustrašeni pustolovi pred vratima sna, da se oslobodimo strahova koji nas godinama progone u besanim noćima i da shvatimo da se energetski vampiri nalaze u nama samima.

Obrazovani i stručno obogaćeni psihoanalitičari i psihoterapeuti, pa bilo da slijede puteve konvencionalne ili alternativne medicine i psihologije, bilo da slijede razmišljanja Freudove klasične, Oshove ezoterične ili Jungove alkemijske psihologije, danas zahvaljujući tehnologijom stvorenih slika djelovanja ljudskog mozga, prepoznavaju te puteve ljudske duše i svojom stručnosti postaju doista putokaz ka svijetlosti na kraju tunela, ka izlazu iz misaono- osjetilno- osjećajnog labirinta u čijem se središtu često kriju "energetski vampiri".

Njih se treba bojati jer oni ne kradu samo energiju, oni kradu emocije, kradu snove i napijaju se na samom izvoru sreće.

Bila je samo pustolov pred vratima sna
sa žudnjom dočekivala sutone,
sa željom da još samo jednom,
pa još jednom
vidi kako ljubav za nju oblači
svoju ljubičastu haljinu, da je oslobodi od strahova

strah je krvnik snova, mislila je,
ali on je vitez života, zaključila je,
odlučila se za viteza, mušketira
jedan za sve svi za jednoga.
Ona dotaknu strah i u zagrljaju s njim prestade biti samo pustolov pred vratima sna
strah, vitez, mušketir, branioc njena života,
postade njen saveznik i uvede je u vrijeme istinskog postojanja.

- 08:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.11.2009.

Sokratova obrana.

Sokrat je rođen 470.g. a umro 399.g. pne., od otrova što ga je po nalogu atenskog suda morao ispiti.

"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je Sokrat svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On je na to uzvikivao.

"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli, ni svojih osjećaja. Razmislite, zaključite i osjetite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u sebe, svoje sebstvo u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome ni bogovi vem nemogu pomoći." iznosio je svoje misli glasno po trgovima Athene i na koncu bio zarobljen, optužen i osuđen na smrt, jer je po mišljenju porote zaluđuivao mladež i hulio bogove.

Sokrat je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razlući što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru.
Drugi su poslije njega pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno razmišljati, zaključivati i osjećati svoje osjećaje bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja.

A osnova umijeća življenja je upoznati sebe, osjetiti ljubav u sebi, pretvoriti je sebstvo i onda ostati vjeran toj ljubavi.
Ljubav pripitomljava strasti, ljubav sjedinjuje nebo i zemlju, ljubav je koljevka muza, kaos vremena i ljepota sna.

Bio je ˝filozof trga˝ na kojem se upuštao u duge rasprave, tragajući za definicijama i onim nepromjenjivim i jasnim što se u njima krije. Upravo je to traganje za onim opće vrijednim ključno za razumijevanje njegovog filozofiranja. Sokrata je bio protivnik sofista i njihovog subjektivizma i relativizma. Za razumijevanje njegovog sustava, kao i sustava bilo kojeg drugog filozofa, potrebno je poznavati i kulturne i političke prilike koje vladaju u sredini u kojoj on živi.
Sokrat djeluje u vrijeme procvata atenske demokracije ali i neposredno pred početak peloponeskih ratova. To je vrijeme u kojem su sofisti, uočivši praktičnu vrijednost znanja i sigurni da znaju, počeli poučavati za novac. Njihovim djelovanjem filozofija se počela prodavati na trg, srcu grada, na tadašnjoj pozornici Sokratova djelovanja.

Sokrat je za razliku od svojih prethodnika pogled sa svemira svrnuo na čovjeka i tako postao autorom prvog antropološkog zaokreta i utemeljiteljem autonomne etike.

Njegov najveći doprinos zapadnjačkoj misli su njegovi dijalozi, koje je puno koristio u istraživanju moralnih koncepta, a prvi put su opisani u Platonovim dijalozima. Radi toga, Sokrat se smatra ocem i osnivačem etike ili moralne filozofije, ali i filozofije uopće.

Po Sokratu metoda vođenja dijaloga ima dvije faze:

Ironija, dovodi sagovornika do saznanja da ništa ne zna o onome što ga učitelj pita. Poznata rečenica, "Znam da ništa ne znam". (To je ironija).

Majeutika, u drugom dijelu razgovora Sokrat postepeno dovodi sagovornika do saznanja, "porađanja istine" (majeutika- babička vještina).

Sokrat je tvrdio da je svjesnost ne znanja prvi stepen sticanja znanja.

Kako je govor smatrao odličnijim, nije ništa pisao. Knjiga ne može odgovoriti na pitanje drugačije nego uvijek isto, i ne može šutjeti kad treba šutjeti. Zbog toga su nam glavni izvori iz kojih možemo nešto naučiti o Sokratu i njegovom načinu razmišljanja djela:

Ksenofontov Život Sokratov,
Aristofanove Oblakinje,
Aristotelova djela i
Platonovi dijalozi, napose oni mlađeg doba.

Za vrijeme suđenja mu je nuđena mogućnost odlaska u progonstvo, ali dosljedan svojim moralnim načelima, Sokrat to odbija i radije prihvaća smrtnu kaznu, te umire ispivši otrov. Njegovu obranu pred sudom je opisao njegov učenik Platon.

Apologija- Obrana Sokratova

I sad ja odlazim, vi ste me odsudili na smrt, a na te tu udarila je istina žig pakosti i nepravednosti. I ja ostajem kod svoga prijedloga, pa i oni. Pa to je možebit negdje tako i trebalo da bude i mislim, dobro je……

A sada želim proricati, suci, vama koji ste me odsudili. Pa i jesam već ondje gdje ljudi najviše proriču kad im je mrijeti. Ta velim, ljudi, koji ste mene smakli, stići će vas kazna odmah poslije smrti moje, mnogo teža, Zeusa mi, nego ona kojom ste me pogubili; jer sada ste to uradili u misli da ćete se osloboditi te nećete odgovarati za svoj život, ali će vam se sasvim protivno - tako ja mislim - dogoditi. Više će ih biti koji će vas ispitivati; njih sam ja sada zaustavljao, ali vi nijeste vidjeli.

I bit će ljući koliko su mlađi; i vi ćete se većma jediti. Jer ako mislite da ćete, ubijajući ljude, zadržati koga da vas ne grdi zato što ne živite pravo, pravo ne sudite. Ta ovakav spas niti je baš moguć ni lijep, već onakav je ponajljepši i ponajlakši kad ne braniš ostalima, nego sebe pripravljaš kako ćeš biti što bolji. To sam dakle vama, što ste me na smrt odsudili, na rastanku prorekao.

A prosudimo i ovako, da ima mnogo nade, da je to dobro! Ta smrt je jedno od dvoga: ili je takva, te mrtav nije ništa niti ima ikakvo osjećanje o čemu, ili je , kako se govori, upravo nekakva promjena i seoba duše odavde na drugo mjesto. Pa ako nema nikakva osjećanja, nego je kao san kad tko spava a ne sanja ništa, divna bi blagodat bila smrt.

Ja mislim, kad bi trebalo da netko odabere onu noć kad je tako zaspao te mu se ništa ni usnilo nije, pa kad bi trebalo da ostale noći i dane života svoga usporedi s tom noći i da razmisli i kaže koliko je dana i noći slađe od one noći proživio u svom životu, mislim, ne bi ih samo kakav običan čovjek nego i veliki kralj perzijski lako izbrojio prema ostalim ostalim danima i noćima.

Ako je dakle smrt takva, blagodat je, velim. I ovako mi se cijelo vrijeme ne čini ništa više nego jedna noć. A ako je opet smrt seoba odavde na drugo mjesto, te je istina što se govori, da su doista ondje svi pokojnici, kakvoga bi onda većeg dobra bilo od ovoga, ljudi suci?

Jer dođe li tko u Had i riješi se tih nazovisudaca i nađe prave suce, za koje se i kaže da ondje sude - tako Mino, Radamant, Eak, Triptolem i drugi koji su između polubogova bili pravedni u životu svom – zar će loša biti seoba?

Ili opet da se sastanete s Orfejem, Musejm, Hesiodom i Homerom- što bi tko od vas za to dao? Ma želja me stotinu puta umrijeti ako je to istina. (....) A što bi bilo glavno, provodio bih vijek ispitujući one ondje i istražujući, kao ove ovdje, tko je od njih mudar, tko li misli, a nije.

Što bi tko, suci, dao za to da ispita onoga što je na Troju poveo onu silnu vojsku, ili Odiseja, ili Sizifa, ili sijaset drugih, i muškaraca i žena, što bi ih tko mogao navesti? S njima se ondje razgovarati i boraviti i ispitivati ih, to bi bila neizmjerna sreća. Svakako za to valjda oni ondje ne ubijaju. Ta i inače su sretniji oni ondje od ovih ovdje, pa su još sve ostalo vrijeme be­smrtni, ako je iole istina što se govori…….

Nego i vi, suci, budite puni dobre nade prema smrti i držite jedino ovo za istinu: nema zla za dobra čovjeka, ni živa ni mrtva, a bogovi vrednuju djela njegova. I nije mi se to sada samo od sebe dogodilo, nego mi je jasno da je po me bilo bolje da već umrem i muka se riješim. Zato i nije mene nigdje znak odvratio te ja bar nijesam baš kivan na one što su me odsudili i tužili. Ali me opet nijesu s tom mišlju sudili i tužili nego zato što su mislili da mi škode. To ih je vrijedno koriti.

Ovoliko ipak molim: sinovima mojim, kad poodrastu, osvetite se, ljudi! Dodijavajte im isto tako kao što sam ja vama dodijavao, ako vam se čini da se brinu prije za blago ill drugo što nego za krepost i ako budu mislili da su nešto, a nijesu ništa! Grdite ih, kao ja vas, da ne mare za ono za što treba i da misle da su nešto, a ne vrijede ništa. I budete li to ovako radili, pravo će se to od vas dogoditi i meni samome i sinovima.

Ali već je vrijeme poći - meni u smrt, a vama u život. A tko od nas polazi na bolju sreću ne zna nitko no Bog.

- 05:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 06.11.2009.

Treptaj Kronosova oka


Treptaj oka u treptaju sna, trepereći srcem u treptaju uma, treptajući dušom u treptajima bića,
vječna igra sudbinom na otoku Kronosova svijeta.

Nad treptajem čovjekova uma vjekuje još uvijek pitanje to drevno, što čovjeka Čovjekom čini, ono tjelesno, duševno ili je ipak samo treptaj Kronosova?

Otkucaji srca, pluća meki dah, krvotok, ta ponornica u kružnome toku, rijeka što beskonačno teče materijom tijela,
uzburkana plimom vječnih osjećanja, osjećanjem uzbuđenja iz dubine duše vruljom osjećaja u srcu izranja
ili je to samo
treptaj leptirovih krila u trbuhu nježnom, platonovoj špilji sjenkama okrunjeni život, življenog života sjenka
ili je tek
odbjegli treptaj Kronosova oka?

Strahovi u sjeni, vječnoj tami srca, u pečini život drevnog pračovjeka,
osjećaji tajni, emocije davne,
kristalni kristali hladne sante leda, u dubini mora, sudbine znak na otoku drevnom u beskraju beskrajnoga oceana.

Treptaj leptirovih krila, nježan lahor što tek kožu dira i treptajem nježnim uragane, u dubini srca, sniva.

Misao, taj treptaj Kronosovog oka u kojem se prošlost u sadašnjost slijeva, trepti snagom i nježnosti snenom, misao je tek treptaj leptirovih krila.
A Čovjek taj leptir, anđeo ili sjenka,
čovjek to božansko biće,
odbjegli treptaj Kronosova oka,
kapljica rose na latici cvijeta,
zrnce pijeska u pustinji svijeta.
nježni lahor leptirovih krila,

ili tek
treperavi dašak vremenskoga tijeka.


Panta rei, proći će, prolazi sve, sve tužno i ružno jednoga dana zaiskri ponovo ljepotom i lakoćom postojanja u najljepšem snu koji cijeli život sanjamo. Ljubav, taj najvredniji osjećaj duše, nas hrani i brani od nas samih, Kairos u liku patuljka, to čudesno i dobročudno biće iz dječijih snova može razsvijetliti tmurni oblak trenutka u kojem se voljom virtualnih bića ponekad pronađemo, on može i onda kada porota nevidljivih čarobnjaka u taj oblak danima dodaje otrov koji peče, otrov koji paralizira nervne puteve, otrov koji nije ubitačan ali polako kaplje i plijeni lakoću postojanja.

Osobe bez lica, nepostojeća bića, nevidljiva porota u nepostojećem svijetu, bića ogrnuta odorom nestvarnosti, bića koja žele biti čarobnjaci koji uvijek imaju opravdanja za svoja djela. Lako je optuživati, okrivljivati, osuđivati nekoga ne pogledavši ga u oči, lako je biti virtualni sudac napisanoj riječi, ali se pitam kako se u tim nepostojećim bićima rađa gorak okus u ustima koja ne govore, koja nemaju boju glasa koja bi odavala simfoniju duše.

Otrovati izvor inspiracije, otrovati srce poniženjem, otrovati dušu lažnim osudama, zatrovati život nepoznatim otrovom koji izrasta iz prstiju na tipkovnici, jedinoj vezi sa srcem koje optužuju.


Otrov djeluje polako, otrov guši srce, ubija lijepa sjećanja, nedokazljivi otrov kojeg se treba znati osloboditi, a put ka slobodi je pisanje kao odgovor na pisanje, pisanje je jedini protuotrov otrovu prosutom na zaslon virtualnog svijeta, pisanje iz srca koje ne poznaje mržnju, srca koje ne poznaje osamljenost, koje ne poznaje bijes.

Pisanje pročišćava izvor, zrcali stare osjećaje, odjeva ih novim ruhom.

Uranjam u najdublje dijelove duše i izvlačim prastare tekstove, pjesmuljke kojima sam se u vremenu oluje ruža branila od tuge, branila od nepostojanja u treptaju Kronosova oka.

Djelotvorni su ti drevni stihovi, jednostavno liječe i ne dozvoljavaju ljutnji i bijesu da zavlada osjetilima, ne dozvoljavaju gorčini da ubije ljubav, ne dozvoljavaju srcu da zaboravi lakoću postojanja, ne dozvoljavaju duši da se guši u prošlosti, pomažu joj da se pomiri sa prohujalim vremenom, da ne krene u potragu za izgubljenim vremenom.

Osjećam snagu sadašnjeg trenutka i spoznajem da svijet nije nastao, on nastaje i traje u treptaju oka u kojem ga spoznajemo. Milijarde godina su skupljene u treptaju moga, tvoga i vašega oka. On je bio i on će biti, njega je spoznavao prvi čovjek kao što će ga spoznavati i posljednji.

Naš mali univerzum u beskraju Kronosovog sna nosi u sebi sve evolucije i mjene i zakon stvalaštva.
To je trenutak konačnog buđenja u kojem čovjek osjeća titranje super struna, postaje sudionikom nebeskog orkestra, čuje simfoniju neba i pronalazi odgovor na pitanje,

"Što je univerzum?"

Univerzum je uistinu živo biće koje samo sebe stvara, nikada ne završava i traje u svom vječnom gibanju. Da postoji netko u očima tvojim, netko nevidljiv očima mojim, netko neznan, a srcu tako znan jer srcem se najbolje gleda. Postoji netko koga tek prepoznajem u očima tuđim, u pogledu, tom vječnom zrcalu ljudske duše.

U ljudskom misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu se krije Ariadnina nit koja ga spaja sa zvijezdom pod kojom je rođen i on tada čuje misao o postanku svijeta i misao o nama, našem vremenu i prostoru.
Onaj tko otkrije božansku istinu u sebi taj više neće moći živjeti u neznanju, taj čovjek nije GRIJEŠNIK, taj čovjek ne čini SMRTNI GRIJEH, on samo griješi i živi u sebi pronađenom Raju u kojem nema strahova, nema zapovijedi ni zabrana ni smrtnih grijeha, to je samo čovjek u svom istinskom postojanju.
olor=#FFFFFF>

- 07:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

0

Pokret počinje u glavi, a ne u mišićima

  • manu propria kineziterapija je koncept izrastao iz moje misaone slike o univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u meni i postao moja misaona slika o "savršenoj" kineziterapiji. U mojoj ideokinetčkoj slici kineziterapeut služeći se svojim teoretskim znanjem i svojim radnim iskustvom svojeručno pronalazi, dijagnosticira i obrađuje funkcionalne promjene pacijentovog sustava za pokretanje, učeći ga četverodimenzionalnom samopoimanju, četverodimenzionalnoj samostabilizaciji da bi ga kasnije usmjerio u četverodimenzionalu samomobilizaciju.

Linkovi

svaki posjet me veseli




  • Ihre Partner für einen schönen Carport Gewa.de !