Biblija u kamenu...
Chartres je jedno od rijetkih mjesta na svijetu gdje teluričke struje Zemlje u određenim dobima godine, u vremenu hodočašća, dopiru na površinu. Prolaskom kroz mjesto hodočašća postiže se novo, duhovno, rođenje, a tako su i grčki filozofi bili inicirani prolazeći kroz egipatske hramove. Tu se prisjećamo Gurdijeffa koji tvrdi da je obično pješačenje od ulaza do kraja pravilno projektiranog svetog zdanja dovoljno da izvrši promjenu svijesti. Naravno, rezultat nije za svakoga isti, ali duboko vjerujem da je to za svakog čovjeka korisno iskustvo.
Teluričke struje mogu djelovati samo na uspravno biće i to doslovno, pa i sama katedrala odražava tu simboliku uzdizanja. Ne razlikuje li Čovjeka uspravnost i evolucijski od ostalih bića na Zemlji? U Chartresu je ta evolucija, posebno u kontekstu Srednjega vijeka, izražena novim stupnjem, jer se pod šiljastim lukovima gotičkih katedrala čovjek izdiže u individualnost, što je osobina, koju određeni centri moći i danas ne podnose.
Tajna katedrale u Chartesu
Promatrala sam ptice. Iz njihovog leta odgonetala zakone gravitacije, od predosjećaja gradila čulnost za svijet oko mene. Sebe samu nisam osjećala. Proganjala su me tugaljiva sjećanja. Ćula su se međusobno spoticala, sudarala s mislima i gubila sposobnost prelaženja u osjećanja. Bila sam izvučena iz sna, bezoblična, bezperspektivna. Ni jedan djelić tjela nije bio prisutan u samosvjesti. Živjela sam u svijetu bez iluzija, otrovana dahom samotnice razoružala srce, postala plijen čistog razuma, stranac samoj sebi.
Sve u meni se pretvaralo u misao. Stizalo do usta nepromjenjeno. Kao glineni golubovi, spremni za odstrijel, misli su izlijetale kao riječi bez truna osjećaja.
„Znam da velike povijesne tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa. Paralizirani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto već čekaju. Dok tako čekaju, jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali ja bih želio da vas ubijedim da čini mogu biti razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene…“
Osjetih istinitost u ovoj Camusovoj misli… i dogodilo čudo.
Bila sam u Chartresu, u katedrali, nazvanoj biblija u kamenu. Kroz prozor na vrhu se probijalo sunce i obasjavalo kamen drugačije boje od ostalih.
Vidjeh iscrtani labirint, izvorište ljubavi, mjesto na kojem u prohujalim vremenima izrastaše mnoga svetišta, gdje su druidi pozdravljali zagrljaj sutona i zore i svetili ljubav.
"U središtu ovog kamena se krije srce svemira" pomislih osjećajući nakon dugo vremena kako se otkucaji srca ubrzavaju. Srce je pehar u kojem ključa krv, srce je fontana nutarnjeg svjetla, ljudsko srce je tajanstveni sveti Gral. Katedrala je kopija ljudskog srca.
Gdje započinje svijet. Postoji li zbilja ili je sve ovo samo san?
Sunce zaustavljeno u trenutku je ležalo na kamenu, a maglovita slika neviđenog se širila i mjenjala boje oblikujući nove prostore, stvarajući vječnost.
Osjetih moć teluričkih struja, uzdizanje ka svodovlju katedrale, oćutih lakoću lebdjenja. Počela sam se ostvarivati, djelići tijela su se skupili u cjelinu, ništa nije ostalo raspršeno u nepostojanju. Pronašla sam svoju prisutnost iza zrcala svjesti, oćutila postojanje u geometriji tijela. Boje, mirisi i zvukovi su oživjeli u svojoj različitosti, oči su vidjele prelamanje svjetlosti, usta su to novo osjećanje osjećaja pretvarala u ptice koje su slobodno odlijetale u prostor.
Nakon godina izgovaranih tek misaonih svrsishodnosti izgovorih ono što sam osjećala.
Nešto, čudesno nježno, začudno utkano, neopipljivo a stvarno, dotaknuto žudnjom, ne iznevjereno čežnjom, uzavrelo umijećem, zaigrano patosom, utopljeno u pogledu, odplesano u vjetru, razigrano u lahoru, ostvareno letom ptica, titrajem leptirovih krila, rođeno prije vremena, izronjeno iz poezije suza, izkukičano iz svilenog ovitka, otrgnuto iz srca kamena, sjenkama tmine doneseno, svjetlošću oživljeno, pripitomljeno, osmišljeno, opjevano, to nešto nježno imenom tvojim zovem.
Dijana Jelčić
 Oznake: Chartres, katedrala, labirint
|
